Copyright © 2011-2024, Aleksandra Grubor, Dizajn sajta: Vuk Brstina  
           

Mišel Grese, Jug kao književni „topos“, Kvartal, br. 24, Pančevo, 2015.

Manje od deset godina posle Foknerove smrti, stvaranje Centra za proučavanje južnjačke kulture, na Univerzitetu Misisipija u Oksfordu, i objavljivanje Enciklopedije južnjačke kulture1, možda znači da je, postavši na ovaj način (i svuda) predmet akademskog proučavanja, Jug kao takav prestao da živi. Jedna rečenica iz uvoda u tu enciklopediju navodi nas da se nad tim zamislimo: radi se o „Jugu, čiji se procvat kulturnog identiteta možda nalazi u prošlosti.“ Dakle, to je pitanje koje se postavlja. Može se, nadalje, oceniti, da je to oduvek bilo tako, ukoliko priznamo da se Jug manje nalazi u stvarnosti, a više u fikciji. Bilo za šta se odlučimo, on očigledno ostaje deo „kulture“, tako da ne možemo da se složimo sa uvodom koji smo već citirali, jer je u potpunosti zasnovan na sledećoj tvrdnji: Jug je, na kraju krajeva, pre svega „kultura“, a sve je zakomplikovano time što je, kad je kolonijalna prošlost završena, on postao „self-concious South“, koji uključuje, u svoju sopstvenu definiciju, utisak koji on ostavlja – lik koji se odražava na Sever, na Evropu, i tako dalje.

Bez ikakvog ulaženja u raspravu, treba ipak izreći da je pisanje još jednog članka o Jugu posle Foknera jednostavno zalog2. Zapravo, u ime nauke, pre nego što ga uopšte povežemo sa nekom kulturom, treba da znamo o čemu govorimo, šta je to Jug, i, pre svega, gde se on nalazi. Ili je dovoljno da razmislimo i (ili) da smo nešto malo pročitali da bismo postali svesni da to uopšte nije očigledno. Da li se tu radi o geografskoj realiji? Ali do jednog istorijskog zbivanja, Građanskog rata, jeste došlo, i to je definitivno izmenilo činjenice. Da li u Jug treba ubrajati sedamnaest država (broj onih koje se nalaze južno od linije Mejson-Dikson), njih petnaest (broj država u kojima je robovlasništvo bilo legalno), ili samo jedanaest (broj onih koje su se otcepile kako bi formirale Konfederaciju)? Da li su Florida i Teksas u kulturnom smislu deo Juga? Sa druge strane, kakav status odgovara Kentakiju3? Sve u svemu, šta to zajedničko (osim otcepljenja) dele potomci jedne virdžinijske porodice plantažera koji su se naselili u Tajdvoteru još sredinom osamnaestog veka i potomci nekog „sirotog belca“ koji su u Misisipi došli kad se on pridružio Uniji, godine 1817? I zbog toga će se jedno i te kako suprotstavljati drugom, sve dok to ne prouzrokuje rađanje Foknera, čoveka „novog“ Juga, ako se sve zbilo, mada, definitivno, malo istočnije, još uvek usred drevnog Juga, tačnije u okrugu Albermarl, koji je Tomas Džeferson povremeno smatrao svojim domicilom (Montičelo) i gde se nalazio Univerzitet Virdžinija koji je on osnovao i koji je jedno vreme, pre nego što je isključen, pohađao Edgar Alan Po. Pošto se njegova ćerka jedinica tu nastanila, Fokner je, na kraju, prihvatio mesto gostujućeg pisca na Univerzitetu Virdžinije, kupio je kuću u Šarlotsvilu u kojoj je neko vreme živeo, i tu napisao svoju poslednju knjigu, Lupeže, da bi počeo da planira kupovinu imanja u okrugu Albermarl, ali je umro u Misisipiju, u Bajhaliji (6. jula 1962).

U svojoj knjizi Kapije delte, Pol Karminjani je izgleda bio u pravu kada je razmišljao u mitologijskim okvirima, da bi konstatovao kako su „Južnjaci brižljivo gajili privid kada je u pitanju njihova prošlost, a to nigde ne dolazi bolje do izražaja kao pri stvaranju mita o plantaži: tu su Južnjaci nanovo stvorili iz temelja nekakav Jug u stanju antebellum, u kom su gospodari i robovi živeli u potpunoj harmoniji, Jug sačinjen od velikih belih kuća sa kolonadama, od krinolina i magnolija“ (strana 25). A nešto kasnije je mogao da dopiše: „zbunjujuće svojstvo tog mita jeste, bez sumnje, njegovo trajanje i njegova sposobnost da se prilagodi: prošao je kroz sve epohe, i, iako je počeo od književnosti, proširio se na sve druge oblasti: istoriju, film, televiziju, slikarstvo i, čak, reklame (strane 29-30). Sve dok se nisu pojavili i požnjeli uspeh, najpre potpuno prosečan nastavak Prohujalo sa vihorom, iz pera Aleksandre Ripli, a pod nazivom Skarlet, i, potom, Luizijana Morisa Denizijera koji daju za pravo onima koji misle da je mit o Jugu još uvek živ, i da se svodi na „Moonlight-and-Magnolias“. Sa komercijalne tačke gledišta, sasvim je sigurno da je slika o Jugu i dalje isplativa, u Francuskoj, a i izvan nje, kao u Americi, mada se mit slomio pri sudaru sa istorijskom stvarnošću koja je potpuno različita. Kao što je rat u Crvenoj znački za hrabrost Stivena Krejna, ili Šilohu Šelbija Futa. Isti je slučaj i sa albumom fotografija sa Juga (1963-65) nazvanim Joknapotafa: zemlja Vilijama Foknera. Alen Desvernj, fotograf, ovde se poduhvatio toga da okrene leđa gledaocu u jednom prostoru u kome se „na svetlo iznosi sva nasilnost pri tretiranju problema sa crnim stanovnicima, negde na pola puta između primene policijskih pasa i linča“. Reži Diron, uvodničar, veli da je „Foknerova teritorija pre svega topološki prostor kome nije dato da u celosti postane simbol, nego se ona stvara na njegovoj suprotnosti4.“ To je istina kada su u pitanju svi književni tekstovi koji spadaju u fikciju, odnosno tekstovi u kojima je presudna uloga mašte i u kojima je, dakle, prizvana stvarnost potčinjena u odnosu na govor koji je priziva.

To nikako ne poništava vrednost upućivanja na stvarnost - na primer zbog značaja koji je u Avesalome! Avesalome! pridat grobu, nadgrobnom spomeniku, groblju. Samo zbog činjenice da južnjačka kultura (za razliku od američke kulture?) deli tu svoju crtu sa drugim kulturama, da se i ona okreće ka prošlosti, ka sećanju, ka tradicionalnim vrednostima (počevši od vremena), ne znači da je to oduvek bilo tako. Međutim, vrlo često groblje predstavlja privremeno, ali osnovno, upućivanje na jednu civilizaciju koju je istorija obeležila. Datum rođenja i, pre svega, datum smrti tog ili tog lika, određen je u odnosu na ratove – pobede, poraze. Ali ako je Jug bio, sa jedne strane, nepromenjiv, ako je, sa druge strane, nezaobilazno upućivao na pejzaž, stanovnike, njihove mrtve itd, sva književna dela koja odatle potiču, onda bi Uljez u prašinu!(1948), Zlatne jabuke (1949) i Sa mudrošću u krvi (1952), morali imati mnogo toga zajedničkog. Ali to nije slučaj: ova tri književna dela praktično nemaju ničega zajedničkog, osim što je, uprkos svemu, Jug „topološki prostor“. Ipak, nešto važi za sva književna dela koja se na njega odnose, jer ona, zato što se na njega odnose, usvajaju izvestan način izražavanja. Tom se prilikom radi o jednoj tradiciji koja, posredstvom T.S. Eliota, seže do Flobera i estetike lepo sročenog dela i prave reči. Ukoliko Jug u sebi sadrži tu književnu tradiciju, onda je moguće tvrditi da je Jug topos, a posebno zato što reč topos ide u paru sa rečju koinos. Treba, dakle, oslušnuti jedan prostor, mesto odvijanja fikcije (to je ono što je čini mogućom), na koncu, jedno zajedničko mesto: prostor razložnosti, koji svi mogu da dele i koji onda, u principu, okuplja sve glasove. Takvo jedno zajedničko mesto jeste grob oko koga se okupljaju, to je oživljavanje prošlosti, prisustvo nekog mrtvog – to je, doslovno, prizivanje prošlog.

To ne znači da je, za jednog pisca, dovoljno da bude rođen na Jugu da bi bio južnjački pisac: nameće se slučaj Ričarda Forda, za razliku od Vilijama Foknera, koji jeste, budući da je rođen na Jugu, tu je živeo i tu umro, očito južnjački pisac par excellence. Da li je Kormak Makarti koji je živeo na jugu Teksasa, na meksičkoj granici, bio manje ili više Južnjak od Vilijama Stajrona, koji je rođen u Virdžiniji, ali je živeo u Konetikatu? A kako proceniti ovu situaciju u odnosu na Freda Čapela, na primer, koji, iako je rođen i uvek je živeo na severu Karoline, i dugo je pisao romane i pripovetke čija je radnja smeštena u tu državu, ne želi da bude južnjački pisac, dok drugi (Rejnold Prajs, najverovatnije, Beri Hana, sigurno) pristaju na tu etiketu. Bez sumnje, treba naglasiti da ta etiketa kao da ograničava ambiciju jednog pisca: taj biva sateran u ćošak sa statusom regionalnog pisca. Ali ne mari, upravo zato što je Jug manje mesto, a više topos. Zato što je „Jug“ postao mit, on pripada svima, deo je mašte sviju, zadovoljava sve želje - to je smisao jedne primedbe koju je izrekao jedan doskorašnji student: „Svi smo mi Foknerovci“. Nije time mislio da kaže da svi imamo „Jug“, nego da svi imamo isti odnos (ili bismo želeli da ga imamo) prema stvarnosti. Svi smo mi Šriv koji, na kraju Avesalome! Avesalome!, traži od Kventina: „Pričaj nam o Jugu. Kako izgleda. Šta tamo rade? Zašto tamo žive? Zašto žive?“

U jednom od poglavlja knjige posvećene baš tom pitanju odnosa između zemlje i načina pisanja, Britanac Ričard Grej citira istoričara Džeka Templa Kirbija: „Krajem sedamdesetih godina nestale su geografske, ekonomske, političke i demografske granice, koje su, po tradiciji, dozvoljavale da se Jug definiše bez po muke5“. Mi se, u principu, slažemo. Ali šta su to lingvističke granice? Očito je da tu negde treba tragati za odgovorom, i sa te strane tome pristupaju Ben Forkner i Patrik Semvej u uvodnom tekstu za njihovu antologiju Stories of the Modern South. „Na Jugu, prvo što zapanji posetioca jeste jezik: naglasci, tonaliteti, rečnik, ritmovi. To je jedan poseban engleski, poseban kao engleski iz Irske.6“ Baš o tom jeziku govori Ben Forkner u članku nazvanom „Contemporary Stories of the Modern South“7 (koji kao da ne dovodi u pitanje prividno večno postojanje Juga, onakvog kakvog smo ga otkrili posle Drugog svetskog rata). On zaključuje da je „jedan od razloga te uporne životnosti novele na Jugu postojanje društva koje tvrdoglavo gaji usmenu tradiciju.“ To je ono u čemu se slažu svi autori, iako se nisu složili oko toga šta je zapravo ta usmenost. Da bismo to procenili, a posebno da bismo to definisali, svi treba još jednom da pročitamo početak Doživljaja Haklberi Fina. Što se samog Foknera tiče, pošto je tako postao etalon kojim se meri jedan pisac, moglo se smatrati da njegov jezik sledi jednu ili drugu od dve krajnosti: podseća na usmeno predanje, ili je ishod jednog pravog istraživanja biblijskog pisma. Ne treba da nas iznenađuje to što se on razvijao iz pravca ovog drugog ka prvom – u isto se to vreme i njegovo mišljenje o Marku Tvenu radikalno razvijalo od lošeg mišljenja ka boljem.

Postoje, dakle, te dve karakteristike književnosti Juga koje povezuje jezik – mit i usmenost, i niko ne sprečava, a ponajmanje u teoriji, da pisac koji nije Južnjak, podseća na Jug, svojim temama, ili stilom pisanja. Kao primer ovih prvih, rado ću se prisetiti Džona Apdajka sa njegovih početaka: Beži zeko, beži kao južnjački roman. Kao primer ovog drugog, neosporno moram da se pozovem na Rejmona Karvera, čija mi usmenost deluje izuzetno (Sva je istina da Jug nije za to zahvalio ni jednom ni drugom. To su, pre, dve celine o kojima se ovde radi).

Objavljen godine 1988, Can’t Quit You, Baby8, šesti roman Elen Daglas iz Misisipija, jeste savršena ilustracija ideje da je Jug mit i da je mit govor. Radi se o dva isprepletana glasa, prvo glasa jedne belkinje, Kornelije, koja se udala protiv volje svoje majke i čiji muž (stari pilot, ratni heroj, koji se preobratio u knjižara što čuda čini) iznenada gine u avionu koji ih vozi iz Atlante, i ona ne uspeva da se odrekne svog žala, i tako uništava život. Njoj je posvećena druga polovina knjige. Prva polovina, ili, pre, prva i treća četvrtina, jer dolazi do smenjivanja, posvećene su govoru crnkinje Džulije, alias Tvit (kad je bila dete zvali su je Svit) o kojoj pripovedačica kaže, insistirajući na tome od samog početka, da nije u stanju da prestane da priča (bilo šta, iz potrebe, o sopstvenom životu) i da, pošto joj je toga puna glava, ona peva. Pesma kao vrhunska tačka dodira sa usmenošću, sa Bili Holidej kao heroinom: to je ono na šta, bez ikakve sumnje, ukazuje naslov. Roman se dalje razvija preko slike u kojoj belkinja uspeva da istisne pesmu iz grla svoje stare crne pratilje, iako je ona fizički veoma oronula. Ono što mi deluje kao nešto razotkrivajuće, a to je istovremeno ono što daje za pravo Beriju Hani da samo jednom rečju odgovori na to pitanje koje se ticalo njegovog odnosa sa Jugom, kao pisca, jer je pomenuo jezik, to je činjenica da, u romanu Can’t Quit You, Baby, jezik kojim govori Džulija/Tvit jeste, s razlogom, ili bez njega, glavno sredstvo njene identifikacije kao ličnosti crne boje kože (Da li da se poduhvatimo istraživanja načina na koji pisci prepisuju, što znači, u suštini, stvaraju usmenost jezika korišćenog da se dočara lik koji nije belački, nego je crnački? Šta to zajedničko postoji [u jeziku kojim govore] Foknerov Lukas Bičam, Stajronov Net Tarner, i ženski likovi Alis Voker i Toni Morison?) Citiraću roman Daglasove ne prevodeći ga uopšte, da bih sačuvao potpunim taj utisak o usmenosti: „So here they come, Tweet said, getting of the bus down on the road where the turnrow stops. Guarantee my grandpa didn’t summon that bus. We sitting on the front porch, him and me. It’s fall, early November, but one of them sunny days makes you feel so good…“ (strana 19).

Drugim rečima rečeno, utoliko je istinitije ako pomišljamo da je Jug mit, jer ovde ne samo da je mit zaista pripovedanje jezikom, već je i sva pažnja skoncentrisana na način na koji Tvit priča svoju/svoje priču(e), i prvi lik koji taj mit izvodi na scenu, i koji svojim prisustvom obeležava čitavo pripovedanje, jeste lik njenog dede: naravno da se radi o baštini, o poreklu – korenima. Na isti način na koji se autor drži lika dede glavne junakinje u romanu Na rubu šume9 Heder Ros Miler, govor Tvit izvodi na scenu ključnu ličnost južnjačkog mita: dedu. Ili je on, pre svega, vladajući, kada je u pitanju jezik i ponašanje. U dva poslednja slučaja, značaj se proširuje na kompletan govor: to je otkrivanje, sve ide u korist njegove jedine unuke, to je drvo koje zuji od pčela, u kom on skriva sve što je uštedeo u životu. Ili u njega viri njegov sin, otac naše Tvit… Can’t Quit You, Baby ponovo govori, on „preuzima“, on je rezime svega onoga što se može reći o južnjačkom romanu. A otkuda to što, poslednjih godina, sve deluje kao da je prevashodno parodično? To je i te kako tačno kada se govori o romanu Berija Hane koji ćemo na kraju prokomentarisati.

U noveli Vražji slepi miševi10 deluje mi kao da je pisac napisao tekst kojim se savršeno, i bez sumnje konačno, izražava šta je Jug, on se tu ravna, iako ne svodi račune, prema onome što je još uvek, bez obzira na vreme koje je proteklo, gorostasna tema južnjačke književnosti: Građanski rat. Radi se o veoma kratkoj noveli (desetak strana) koja na scenu izvodi naratora-aktera koji je potpuno osakaćen: od ruku i nogu preostala mu je samo ona ruka kojom piše (radi se i o njegovom generalu koji mora da bude vezan za sedlo pre bitke). Našeg glavnog junaka moraju da nose na kolicima do bojnog polja. Sve te ličnosti, prilično primitivnog govora (komika, a posebno preterana komičnost, ostaje izuzetno sredstvo za razbijanje mita), otelotvoruju sve ono za šta se u mitu mogu okriviti Južnjaci: žestinu, pomamu, iredentizam – ukratko: ekstremno ponašanje u službi cilja. On doslovno, od samog početka, veli: „Shvatićeš, kad sve prođe, da neće baš sve biti dobro po nas. Njihovi će nam meci naneti paklene bolove. Naše će trupe bežati na sve strane, njihovi će delovi biti razasuti po tim velikim nagorelim rupama, sličnim opekotinama koje će napraviti naš general pri činu predaje, ako nekoliko puta ugasi cigare.“

„Za mene je“, dodaje on, „sve završeno, ali nisam u stanju da napustim ovo mesto“: tačno to je slučaj sa Južnjacima koji su to po ideologiji, za koje, kao što je to rekao Fokner u čuvenom odlomku iz Uljeza, „još uvek nije baš dva sata popodne onog popodneva u junu 1863. kada… „ Drugim rečima: bitka je izgubljena (pobedila je istorija), ali smo mi još uvek tu (u legendi), takav je donekle teorijski stav Južnjaka kroz istoriju. „Zaboraviti? Nikada!“, uzvikuje on, treba da postoji neko ko neće zaboraviti. Između bola i ništavila: da li treba ponovo naglasiti da je taj izbor, to što junak, čija je inkarnacija Hari Vilburn, na kraju romana Ako te zaboravim, Jerusalime (a to je prvobitni naslov Divljih palmi), odabira sećanje, izbor Južnjaka?

To je ono što će potvrditi govor likova Berija Hane: „Dobra je stvar što smo u suštini ostali pokvareni, bez toga, ne bi više bilo nikakvog poleta.“ Za njega je rat dernjava njegovog generala i još jednog čoveka „koji se trudi da primi metak pravo u srce“, i gestikulacija njegova dva pukovnika i četiri kapetana. Drugim rečima: to je retorika. Posebno je uspeo jedan odlomak u kome čovek koji učestvuje u napadu počinje da viče: „Oh, maleni moji, maleni moji! Podižite se, podižite se što više, braćo moja! Ajmo na neprijatelja: uđimo im u redove! […] Zarijte bajonete! Zaradite odlazak u raj, maleni moji! Ubijajmo!“ Ali se čudo ne odvija samo: za to je potrebna vojna muzika. Neprijateljski general, Rus poljskog porekla po imenu Koščinski, i sam viče svojim trupama: „Za ime Boga, predajemo se! Ovo ne može ovako da se nastavi. Ta muzika! Taj Čajkovski! Ukazuju nam se strašne utvare! To je previše!“ Dakle, radi se o preterivanju (sa muzikom!), i to je ono što navodi neprijatelja da položi oružje. A naš junak zaključuje: „Ništa u istoriji nas ne može razuveriti da nećemo uspeti da stignemo do vrata Raja, pošto smo nekoliko minuta ranije nestali sa ovog sveta. Predaja generalu „koga dva posilna nose između sebe kao parče presavijenog peškira“, i koji je „još uvek previše zaprepašćen da bi uživao u pobedi“, čita se kao izuzetno odavanje počasti oružju i odgoju vojnika. Ali dolazi do zlonamerne rasprave o imenu koje je dato toj bici. Pošto u pejzažu nije bilo nekih posebnosti, zadovoljili su se tim da iskoriste „jedino pravo ime koje nam se nameće… prezime jedne nemačke porodice koja je životarila u kući koja je davno izbrisana sa svih geografskih karata, a nalazi se severoistočno od bojnog polja.“ „Odlučeno je da će to biti bitka kod Hastenburga“.

Jedan posleratni južnjački pisac, Voker Persi, jeste taj koji je negde zapisao da se mesta koriste. Postavlja se pitanje: da nije i Jug „iskorišćen do kraja“, kao junak priče Edgara Alana Poa11? To je ono na šta je izgleda mislio Ričard Ford, koji objašnjava zašto se zanima za Montanu, i kaže da je to zato što je Jug svima već dovoljno poslužio. To je i ono što Beri Hana, u zbirci pripovedaka Airships, kaže jednoj ženi sa Severa: „Šta? Opet rat? Mislio sam da smo ga već dobili12. Odatle, pa do mišljenja da je Jug, južnjačka kultura, od tog trenutka parodičan topos, uopšte nismo daleko. U tom slučaju će Beri Hana biti njegov prorok.

S francuskog prevela Aleksandra Grubor

1) Charles R. Wilson & William Ferris, Encyclopedia of Southern Culture, Chapel Hill, N.C., University of North Carolina Press, 1989, strana 1634.

2) Tu reč koristi Pol Karminjani u knjizi Vrata delte: Uvod u južnjački roman i romaneskni opus Šelbija Futa, „Etudes“, Presses Universitaires de Perpignan, 1994, strana 23.

3) Iako se ta država nije odvojila, dodata je uz jedanaest država na karti koja se nalazi na omotu knjige Mišela Bandrija, Jug, „Regionalna istorija Sjedinjenih Američkih Država“, Presses Universitaires de Nancy, 1992.

4) Alen Desvernj, Joknapotafa – zemlja Vilijama Foknera, tekst Režija Dirana, Paris, Marval, 1989.

5) Jack Temple Kirby, Media-Made Dixie: The South in the American Imagination, Baton Rouge, Louisiana, 1978, strana 161. Citirano u Richard Gray, The Literature of Memory: Modern Writers of the American South, London, Edward Arnold, 1977, strana 220.

6) Ben Forkner & Patrick Smaway, Stories of the Modern South, (prepravljeno izdanje), New York, Penguin, 1995, strana 18.

7) Ben Forkner, „Contemporary Writers of the American South“, Revue française d’études américaines, 23 (februar 1985), strana 52.

8) Ellen Douglas, Can’t Quit You Baby, New York, Penguin, 1988.

9) Heather Ross Miller, The Edge of the Woods, New York, Athenaeum, 1964. L’Orée des bois, prevod Mišel Grese, Pariz, Galimar, 1967.

10) Barry Hannah, Bats Out of Hell, New York, Houghton Mifflin, 1993. La Téte à l’envers, prevod Filip Mikriamos, Pariz, Galimar, 1996, strane 61-71.

11) Edgar Allan Poe, „The Man That Was Used Up“, in Poetry and Tales, Library of America, 1984, strane 307-316. Ja citiram prema prevodu Kloda Rišara u knjizi Priče, eseji, pesme, Pariz, Rober Lafon, Edicija starih knjiga, 1989, strane 397-406.

12) Barry Hannah, Airships, New York, Alfred Knopf, 1978, strana 55.

----------------------------------------------------------

Monografska studija pod nazivom Najlepša blaga sveta (Zlatarska umetnost od drevnog Egipta do dvadesetog veka), urednika Đanija Gvadalupija, objavljena je 2007. godine u prevodu Aleksandre Grubor i Tatjane Bižić (Međunarodni istraživački institut za kulturu, Novi Sad).

Na trista pedeset stranica u punom koloru prikazani su predmeti od zlata, poludragog i dragog kamenja od Tutankamona do Kartijea. Pored hronološki zamišljenog teksta koji je putokaz na tom putovanju kroz vreme, svi prikazani predmeti imaju i legende iz kojih se jasno može videti gde su pronađeni, pohranjeni, kojoj kulturi pripadaju i kada su, približno ili tačno, nastali. Posebna vrednost ove studije je i to što ona sadrži opise tehnika obrade zlata koje su danas već zaboravljene, ali se mogu pratiti po potencijalnim fazama izrade. Ova monografija nas vodi sa kontinenta na kontinent u tu šetnju kroz vekove, kroz kulture od kojih su neke nestale, ali su za sobom ostavile "zlatni trag": od Troje do riznice crkve svetog Marka u Veneciji, od riznice porodice Mediči do dijamanata ruskih careva, od dragulja koji su pripadali maharadžama do Alfonsa Muhe i Žorža Fukea, njihovog nakita za Saru Bernar.

----------------------------------------------------------

Gertruda Stajn, Pikaso, biblioteka Alef, Umetničko društvo Gradac, Čačak-Beograd, 2000.

„…Kao što sam rekla, Pikaso poznaje, zaista poznaje lica, glave, tela ljudskih bića, on ih poznaje onakve kakvi su postojali od postanka ljudske rase, duša čoveka ga ne interesuje, zašto se interesovati za duše ljudi kada lica, glave, tela, mogu da kažu sve, zašto koristiti reči kada čovek može da predstavi sve pomoću crteža i boja. Tokom tog poslednjeg perioda, od 1927. do 1935. godine, duše ljudi su počele da dominiraju nad njim i njegovom vizijom, vizija je bila stara koliko i Postanje, a izgubila se u interpretacijama. Njemu koji je mogao da vidi nije bila potrebna interpretacija, i u tim godinama, između 1927. i 1935, po prvi put, interpretacije uništavaju njegovu sopstvenu viziju, tako da on stvara oblike koji nisu viđeni nego su zamišljeni. Sve je to teško pretočiti u reči, ali razlika je potpuna i jasna, zato je prestao da radi. Jedini način da sebe očisti od vizije koja nije bila njegova bio je da prestane da je predstavlja, tako da je, pošto je za njega bilo nemoguće da ne radi ništa, pisao poeziju, ali je to, naravno, bio njegov način da zapadne u san tokom operacije odvajanja sebe od duša stvari koje ga se nisu ticale.“

----------------------------------------------------------

Baltazar Klosovski de Rola, Baltusova sećanja, časopis Gradac, br.150-151, Str. 90-162, Čačak-Beograd, 2003-2004.

„…Godine 1995, napisao sam pismo namenjeno kineskoj publici, povodom jedne izložbe u Pekingu. Napisao sam im da budu dobronamerni prema meni, jer je ono što sam im ponudio da vide bilo ’rad jednog čoveka koji je pokušavao da izađe iz haosa koji vlada na kraju dvadesetog veka.’ U suštini, tu se možda krije završna reč, objašnjenje čiji je, ako hoćete, smisao, smisao tog poduhvata od toliko godina posvećenih slikarstvu uz jedno potpuno predavanje, sledeći: uzdižite se ka lepoti, istisnite nesreću i patnju i nanovo pronađite nevinost detinjstva! Pravite sakralno delo, dakle, jer se tu radi o tome da se izađe iz haosa, iz bezobličnosti koju je, na početku sveta, Bog zatekao, i oblikujte je dok ona ne dosegne jedinstvenost. Možda po uzoru na Boga. Odnosno, po uzoru na sve što on otelotvoruje: pejzaž, zategnutu put mladih devojaka, voće koje je tek sazrelo, i stabla puna snage, nežnost dece koja sanjaju. Ja znam da taj posao mora biti iskupljujući i blagosloven. Zato sam se uvek protivio prenošenju nemilih i nezaobilaznih sopstvenih mrlja na karakteru. Slikar je samo ponizan prenosilac slika, poslušan zanatlija koji, malo-pomalo, strpljivo ume da ih zadrži. To je njegov cilj. U tome je njegovo ispunjenje.“

----------------------------------------------------------

Žan Kler, Odgovornost umetnika, biblioteka Alef, Umetničko društvo Gradac, Čačak-Beograd, 2006.

„… I šta je, u Americi, ostalo od te groznice? Zar nije osetilna beda kontinenta naposletku proizvela anesteziju? Ona je, u svakom slučaju, otvorila put temeljnom minimalizmu estetike. Odgovoriti na prazninu dokazima. Stvarati prazninu, potvrđivati prazninu prazninom, odobriti ispraznost sveta, isprazniti vizuelnost od svakog smisla, isprazniti je od svakog prožimanja, isprati je od svake napetosti. Vanus: prazan, ispražnjen, šupalj, bez supstance, pust… (…) Dokaz o praznini: ako smo postavljeni pre vacuum, to otklanja mogućnost da poželimo spasti stvarnost, da dosegnemo njenu formu, da osetimo njene mirise. To više nije odsustvo bilo kakve arome, u kom još uvek gori nada da postoji smisao, nego je to litanija ne-smisla, jedno ’A rose is a rose is a rose…’ Pražnjenje od smisla ponavljanjem onog što ima značenje: odgovor na vrtoglavicu praznine vrtoglavicom ponovljivog do u beskraj. Poništavanje straha od značenja pomoću omamljenosti mehaničkim, krivinom milk-šejkera, ili njegovom modernom formom, serigrafijama jednog Vorholovog portreta umnožavanim u nedogled, svim onim što pravi prazninu u svesti kao odgovor na prazninu sveta. Praznina i, iza nje, neizrecivo, koje treba ućutkati… Prećutkivanje je bilo odgovor američkog društva na prazninu.“

 
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Miona
Aleksandra Grubor
Književnik
Boris Jovanović Kastel
Kvartal
Danijel Penak
Žan-Filip Aru-Vinjo
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Marko Čudić
Goran Babić
Ljiljana Jarić
Miodrag Miško Petrović
Đani Gvadalupi
Kazimir Maljevič
Zoran Jovičić
Spomenka Krajčević
Luiza Erdrič
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Jurij Nečiporenko
Majkl Kusugak
Aleksandar Rafajlović
Aleksandra Mančić