Copyright © 2011-2024, Aleksandra Grubor, Dizajn sajta: Vuk Brstina  
     

BELE ARHIVSKE RUKAVICE

---------------------------------------------------------------

PRSTI I NE-PRSTI (Od Sartra do Kuspita)

KRITIČARSKI REZOVI I PREVODILAŠTVO
ALEKSANDRE GRUBOR

(Svetlana Jovičić)

Istoričar umetnosti i prevodilac istaknutog statusa matičnog strukovnog udruženja, Aleksandra Grubor (1959) od studija do današnjih dana uspešno se iskazuje i kao prozaista, likovni kritičar i kao prevodilac književnog i teorijsko-kritičkog štiva iz oblasti moderne istorije umetnosti. Ravnopravno, sa ruskog, francuskog, engleskog i italijanskog jezika objavljuje veliki broj stručnih tekstova1. Rigorozan odabir autora i naslova, težina i zahtevnost jezičkog diskursa sa kojima se ona suočava, uvek proizvode nove prevodilačke izazove i rezulate.

Jasnoća i čistota njene rečenice – sintaksička uređenost i morfološka lepota, potpuno su saglasni visokom idealu čuvenog heleniste Miloša Đurića da prevedeni tekst (treba da) zvuči kao originalno, izvorno štivo. Veština da se u prevodu ne-izgubi već dobije, osećaj mere u tretiranju stilskih finesa i smisao za tačnost u lingvističkim zadatostima, krase mnogobrojne prevode Aleksandre Grubor.

U ovoj knjizi zastupljeni su autorkini prevodi iz stručne periodike od 1983. godine do danas: bujno i zamašno polemičko štivo Kazimira Maljeviča; iscrpne opservacije o umetničkoj snazi i tragizmu rano preminulog Volsa iz pera Žan-Pola Sartra; komparatistička i unakrsno-stilska razmatranja na relaciji Polok-El Greko- Kle-Pikaso-kubizam-postkubizam pisca Flavia Karolija; opsežna tumačenja transformacije Mondrijanovog simboličkog realizma u neoplasticizam, iz pera Žan-Kloda Lebenštajna, razmatranje smrti umetnosti koju je enformel prouzrokovao Harolda Rozenberga; supremno-elokventne opservacije nezaobilazne kritičarske figure Donalda Kuspita o „osamdesetim“, o kamernoj umetnosti i umetničkom pozerstvu, relaciji moderno-postmoderno. Navedene su tek neke od tema koje su svojim značajem za razvoj moderne umetnosti dvadesetog veka, ali i literarnom vrednošću po sebi, tražile i pronašle ozbiljnog i spremnog prevodioca.

Ipak ne samo prevodioca. Aleksandru Grubor u ovoj knjizi vidimo i u ulozi kritičkog uvodničara ponuđenih autorskih tekstova. Ona se koristi stručno-naučnom terminologijom vrsnog znalca oblasti Moderne, kako bi čitaoca svojim meta-kritičkim pristupom uputila u spisateljske specifikume i ’’poetičke intrige’’ koji svaki tekst ponaosob u sebi sadrži. Tako se među ovim stranicama zapravo sve vreme prepliću i smenjuju dve njene uloge - prevodilačka i predavačko-edukativna.

Kompoziciono organizovana u dvadeset jednu celinu, ova knjiga, kao što sam naslov govori, pokriva vremenski/kritičarski period od Sartra do Kuspita, dve reperne i koliko međusobno različite toliko pojedinačno iznimne i autentične intelektualne figure.

Šta zaista saznajemo od izabranih, ovde prisutnih autora – kritičara, teoretičara, umetnika, književnika i filozofa? Žan-Pola Sartra kao egzistencijalistički opredeljenog filozofa prepoznajemo u tvrdnji da totalitarnom i kosmičkom Volsu i Kleu plastičke umetnosti služe u otkrivanju ontološkog, u izjavi da je Dibifea oduševljavala mikroskopska struktura materije prvenstveno zbog Bića o čijem je postojanju svedočila. Smatrao je kako se stvari na njegovim gvaševima ne mogu imenovati jer jezik, u odnosu na njih, prestaje da bude kompetentan. Problem jezika razmatra i Flavio Karoli koji je mišljenja da najnovija generacija kritičara ima zadatak da stvori filološke nazive koje Grinberg (za Poloka) nije mogao naći, a koji uključuje otkrivanje nove jungovske psihoanalitičke terminologije, istraživanje dijalektike Forme i Neforme, konflikt Slobode kao Apsoluta i Norme, Ega i Super Ega.

Harold Rozenberg, mislilac marksističke obojenosti, a tipično američkog načina pisanja, pozabavio se u jednoj anketi iz 1968. godine pitanjem apsurdnosti, nesmotrene nihilističke upotrebe termina enformel i njegove prividne nekomunikativnosti. On navodi autore opozitnih ili drugačijih razmišljanja kao što su Iv Bonfoa koji apstrakcije jednog Rotka, ili Njumena smatra „obožavanjem dubine u kojoj se svaka forma gubi“, ili Rožea Kajoa koji govori o savremenom umetniku koji teži više imitaciji procesa prirode nego njenih pojavnih oblika. Na nastalu krizu umetnosti koja naizgled sramoti njeno postojanje Rozenberg gleda ne kao na njenu smrt, već kao na šansu umetnosti da iz krize crpi novu energiju.

Žan–Klod Markade, vrhunski autoritet u tumačenju misli i proze slikara Kazimira Maljeviča, posebno mesto u istraživanju njegove zaostavštine daje filozofskom spisu "Bog nije zbačen" ceneći ga kao ’’najpoetičniji filozofski tekst dvadesetog veka (...) što ga je napisao jedan slikar’’. On u ovom tekstu obrazlaže Maljevičevo trojstvo: umetnost, crkva, fabrika kao hibridnu ideju Platonovog i Ničeovog trojstva (svetac, filozof, umetnik).

Pit Mondrijan, umetnik, teozof, kalvinista, promišljanja sopstvene slikarske prakse iznosi u pariskim Beleškama između 1912-1914. U njima raspravlja o podložnosti ljudskog duha apstrakciji, o statičko-dinamičkom smislu horizontalno-vertikalnih linija na slici, o rasporedu sila, o slikanoj statici koja sadrži razornu dinamiku. U kasnijem tekstu iz 1927. godine, polemiše o prožimanju duhovnočulnog neoplasticizma i džeza nazivajući ih radikalno revolucionarnim, destruktivno-konstruktivnim fenomenima.

Džon Koplans i Džudit Batler pišu o američkoj fotografiji. Prvi o čuvenom Vidžiju. Batlerova o Dajani Arbus koja se na Vidžija donekle oslanja. Oboje dele interesovanje za neposredan život njujorške ulice, siromaštvo ljudi i njihovu patnju. Do umetničke fotografije koja je ušla u istoriju dolazili su različitim pristupom. On kao novinar reporter, voajerski napet,’’osetljiv kao vetrokaz’’, sposoban da snimkom ’’ošine’’, Arbusova prema portretisanom posrednija, pronicljivija, intelektualno izoštrenija, empatična u toj meri da ljudsku figuru učini ponosnom u svojim anomalijama i deformacijama.

Žan Kler, direktor Pikasovog muzeja u Parizu, komesar izložbi, desničarski opredeljen, kritičarski isključiv ali stilski besprekoran, iznosi svoje zaokrete u valorizovanju umetničkih pravaca: ’’Više nego jednom, priznajem, voleo sam tu redukciju, to ogoljenje slikarstva ’Velike reforme’, tu estetiku gole opne i stroge utilitarnosti, koja odbacuje dubinu, nemir, krv i gnoj. Ali na kraju sam se već gušio.’’

Gertruda Stajn, američka avangardna književnica, kolekcionarka kubističkih slika i Pikasova prijateljica, 1938. godine piše o njemu po drugi put, opsežno, objektivno, prosvetljujuće. Upoznaje čitalaštvo sa manje poznatim ’zelenim’ periodom kao prelaznim u pravi kubizam i ’sivim’ u kojem se Pikaso zahvaljujući beskrajnoj raznolikosti sive, po prvi put iskazuje kao veliki kolorista; otkriva Pikasa koji između 1935-37. ’’više mrtav nego živ, (...) prazni sebe’’, prekida da slika, počinje da piše poeziju, nakon čega ponovo slika ’’veliku sliku o Španiji’’.

Baltus, francuski slikar poljskog porekla, odan tradiciji kao jedinoj modernosti, u svojim poznim goodinama iznosi sukob sa Bretonom oko realizma, svoja sećanja na Bonara, Monea, Pikasa, Đakometija, Sezana (’’..uvek sam čuo to ime kao magičnu formulu. ’’Sezan’’, to je bilo kao ’’sezam’’ za jedan svet koji nisam poznavao, ali u koji sam bio pozvan...’’).

Rejnhold Hol predstavlja Đakometija kao umetnika-maga, vajara mitskih dimenzija: ’’Elegantan na način skitnice, za sobom podiže prašinu, kosa mu je bojno polje, lice obeleženo drevnom mudrošću - to je Đakometi, najpoznatiji i najbolje plaćeni živi vajar’’. Istovremeno to je vajar koji se osvrće i razmišlja o publici: ’’Kada danas odem u Luvr ne mogu da se uzdržim i da ne gledam ljude koji gledaju slike. Uzvišena stvarnost se pre može naći na licima tih ljudi, nego unutar samih umetničkih dela.’’

Žan–Klod Lebenštajn, počasni profesor na Sorboni, jedan od prvih strukturalista, smelo je rušio tabue, obrušavao se na lošu i proizvoljnu muzejsku/kustosku politiku, branio sliku od površnih pogleda turista i sterilnih istoričara umetnosti. U ovoj knjizi zastupljen je sa tri svoja teksta u kojima na književno-esejističko-naučni način pristupa analizi dela Kozensa, Klea i El Greka.

Šarin R. Judal, američka teoretičarka moderne umetnosti, kroz prizmu pripadnice svoga roda ali i tadašnjih društvenih zbivanja, analitički prodorno i stilski raskošno, tumači nekoliko radova meksičke umetnice Fride Kalo. Upušta se u brojna simbolička tumačenja motiva sa njenih slika i autoportreta: krila kao metafore za putovanje kroz vreme, leptira kao simbola metamorfoze i vaskrsenja/ponovnog rađanja, kolibrija kao metafore sopstva ali i amajlije za vraćanje ljubavi.

Džanin Milif, doktor istorije umetnosti Univerziteta Pensilvanija kao predavač savremene umetnosti, dadaizma i nadrealizma, posvetila je jedno svoje istraživanje avangardnim fotografijama Mena Reja, čuvenog američkog umetnika, teoretičara, filozofa. Ona pri razmatranju njegovog metronoma sa ’pokretnim okom’ uključuje frojdovsku teoriju sadizma i mazohizma, koristi građu Rejove autobiografije i otkriva umetnikov složen odnos prema izloženom objektu, provokaciji njegovog uništenja i recepciju/upletenost publike u okviru ponuđenog performansa.

Henri van de Velde, belgijski arhitekta internacionalne reputacije donosi jedno od najlucidnijih ’čitanja’ grčkog hrama/Propileja/Partenona: ’’Grčki hram: (...) To je: dva puta dva su četiri, ali između onog što se množi i zbira postoji čitav beskraj prefinjenosti.(...) ’’. Takođe, njegova pasija odgonetanja arhitektonske lepote, ispisaće čitav niz definicija o modernoj liniji koja se ’’pojavila na gvozdenim konstrukcijama, toliko ogoljena kao što je prvobitno bila, u primitivnom vidu, u samoj konstrukciji drveta.’’

Gi Lafranki, savremeni švajcarski arhitekta govori iz pozicije žučnog kritičara zastarelog tipa ’muzeja zatvora’ s muzejskim predmetima kao zatočenicima. Ne dovodeći u pitanje postojanje same institucije muzeja on zagovara ideju komunikativnog muzeja koji počev od arhitekture zgrade do savremenih informacijskih/elektronskih medija, u sebe na dinamičan način integriše svakodnevni život ljudi.

Donald Kuspit, američki istoričar umetnosti, profesor emeritus na Državnom univerzitetu u Njujorku visoko je pozicioniran u krugu postavangardnih kritičkih teoretičara. U tekstu koji ovde čitamo vidimo ga kao pažljivog analitičara umetnosti devete decenije dvadesetog veka. Budući i pesnik naklonjen psihoanalitičkom diskursu, on se služi rečnikom slikovitih formulacija kojima ubedljivo detektuje umetničke fenomene. Hiper-teatralizacija operskog pristupa, poza kao operski čin, džinovska narcisoidnost, postmodernistička ocvalost, klaustrofobična prenatrpanost – fraze su kojima označava grandiozne osamdesete na izdisaju, najavljujući u deceniji kraja dvadesetog veka, autentičnu kamernost, spontanost, smisao za tihu i tajnu komunikaciju, smenu pokornog glumljenja ’ja’ u duboko lično sopstveno ’ja’, novi osećaj za intimno, za samu stvarnost.

Izbor, prevod i objavljivanje upravo ovih i ovakvih tekstova govore svakako dosta o umetničkom ukusu Aleksandre Grubor, o njenoj intelektualnoj srčanosti i svojstvenoj ekstravaganciji u prepoznavanju autentičnih autora prekaljenih misli i krajnje originalnih pogleda na umetnost i umetnike o kojima pišu.

Svakako, posebna vrlina i čar ove knjige prevoda kriju se u retkoj erudiciji koju Aleksandra Grubor i kao istoričar umetnosti i kao poliglota poseduje. Udružena znanja iz oblasti istorije umetnosti, jezika i mnogobrojnih humanističkih nauka ojačavaju i oplemenjuju konstruktivnu građu njene prevedene rečenice i, što je vrlo,vrlo retko, proizvode onaj poetski zlatni dodatak – od detinjstva stican, pa kroz godine stručnog i ljudskog stasavanja razvijan i raspevavan melodijski ton maternjeg srpskog jezika.

----------------------------------------------------------

 
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Miona
Aleksandra Grubor
Književnik
Boris Jovanović Kastel
Kvartal
Danijel Penak
Žan-Filip Aru-Vinjo
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Marko Čudić
Goran Babić
Ljiljana Jarić
Miodrag Miško Petrović
Đani Gvadalupi
Kazimir Maljevič
Zoran Jovičić
Spomenka Krajčević
Luiza Erdrič
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Aleksandra Grubor
Jurij Nečiporenko
Majkl Kusugak
Aleksandar Rafajlović
Aleksandra Mančić